Na igralištima širom Podgorice, krajem prošlog i početkom tekućeg vijeka, važilo je nepisano pravilo: izgubiš jedan basket i slobodno možeš da ideš kući – ili da čekaš nekoliko sati da tvoja ekipa ponovo dođe na red. 

Partije do 15 poena, ili, ako se okupi baš toliko timova da red za basket postane predugačak, do 11. Iskusniji igrači su školovali mlađe, a klinci se okupljali oko terena da upijaju fore i kasnije, kad se stariji basketaši raziđu i oslobode teren, iskoriste repove dnevne svjetlosti da prikupljene trikove ,,prodaju'' svojim vršnjacima.

Na brojnim kultnim terenima: na Zabjelu, Bloku 5, na Zlatici, ,,iza Simpa'', u Njegoševom parku... podizali su se brojni, kasnije uspješni košarkaši i sportski radnici.

,,Od kad znam za sebe igram basket! Imam sreće što se ispred moje zgrade na Zabjelu nalaze dva kultna terena, gdje se jedno vrijeme igrao najbolji basket u gradu. Bilo je to kod škole ,,Vuk Karadžić'', i “iza doma”, a sad u dvorištu Splićanke. Tada su na basket dolazili prvotimci Budućnosti, i partije su nerijetko trajale po sat vremena… Koliki je entuzijazam tada vladao, dovoljno govori činjenica da, kad nam je neko jednom prilikom slomio koš kamionom, mi smo po gradu tražili slobodnu konstrukciju, i pronašli jednu kod Mašinske škole. Organizovali smo se i uveče, oko 23h, nas 10-ak je preko ramena donijelo na Zabjelo, montiralo i nastavilo basket!'' – kaže naš sagovornik Zoran Radulović.

Posljednjih godina, međutim, situacija u Podgorici, kada je basket u pitanju, je vidno drugačija. Velikih gužvi na igralištima nema, rivalstvo u kvartovima je ,,uspavano'',  i pored velikog i konstanto rastućeg broja terena za igru, zahvaljujući naporima Glavnog grada. 

Zato je Sekretarijat za kulturu i sport osmislio ,,budilnik basketaškog duha'' – projekat ,,Basket u mom kvartu'', čija je suština da kroz niz kvalifikacionih turnira na više lokacija u gradu, omogući svima koji vole novi olimpijski sport da se okupe, druže, nadmeću i uživaju u dobrim partijama – ukratko – sve ono što su tradicionalne vrijednosti podgoričkog uličnog basketa. I ne samo to: ekipama je obezbijeđena šansa da se bore za prolaz na završni turnir u Njegoševom parku, a na njemu za novčane i sponzorske nagrade.

 ,, Ovaj projekat je nešto što je mnogo falilo Podgorici! Pun pogodak, svaka čast za ideju, za koju sam čuo iz medija. Moji saborci iz mnogih basketaških bitaka i ja smo dugo čekali ovako nešto i, naravno, morali smo se prijaviti. Siguran sam da ce manifestacija postati tradicija, jer je priča sportska, zdrava, u korijenu postavljena kako treba i kao takva će samo još ljepše da se razvija'', smatra Radulović, danas poznati košarkaški i basketaški sudija, sa gotovo četvrt vijeka staža. 

Jedan od pionira zvaničnih basket turnira u Crnoj Gori sudio je na brojnim internacionalnim 3x3 takmičenjima, među kojima izdvaja Evropske Olimpijske igre u Minsku 2019. godine. S obzirom na pozamašno iskustvo u dijeljenju pravde, kako u košarci, tako i u basketu, Zoran je objasnio šta je njemu lično teže, ali i ljepše za suđenje:

,,Košarka i basket 3x3, kako volim da kažem, od zajedničkog imaju samo koš i tablu. Teže je suditi 3x3 jer je sve mnogo brže, intezivnije, kontakti su mnogo jači nego u košarci, ali to je ono što me je i privuklo izbog čega više volim da sudim ovaj sport. Potrebno je promijeniti čip u glavi za prelazak sa jednog na drugo takmičenje, jer je sve različito, od početnog napada, lopte, dužine napada, terena, broja igrača, izmjena, tajm auta, pravila, kontakta, sve je brže i atraktivnije za gledanje, ali i teže za suđenje.''

Radulović je u prvom dijelu projekta ,,Basket u mom kvartu'' učestvovao u dvije uloge: kao basketaš na turniru u Zagoriču, a potom kao arbitar na Starom Aerodromu, centru i Bloku 5.

,,U Zagoriču sam učestvovao kao takmičar i to je bilo divno iskustvo, jer je atmosfera na utakmicama bila prelijepa, šalili smo se, družili, ali i igrali odličan basket. Rezultat je, makar mojoj ekipi čiji je prosjek godina 40+, bio u drugom planu. Mi smo došli da se igramo i družimo sa mlađim momcima i prodamo im po koju fintu sa Zabjela'', kaže Zoran i komentariše nastup ekipe koja se takmičila pod nazivom ,,Doktori'', a potom se osvrće na svoju drugu rolu:

,,Što se tiče suđenja, dugo sam u toj priči, znaju me svi momci koji igraju, i pokazuju mi maksimalan respekt, jer znaju da ću uvijek, u svakom basketu, dati sve od sebe da podijelim pravdu najbolje što umijem.'' 

Na završnom turniru, koji će na kultnom terenu u Njegoševom parku biti održan 28. maja, nadmetaće se 16 najboljih ekipa sa pet kvalifikacionih turnira. Nagradni fond je 2500 eura, pa će takmičari, pored sportskog, za što bolji rezultat imati i finansijski motiv.

,,Ekipe su u kvalifikacijama dokazale da su s pravom u hramu podgoričkog basketa, i očekujem da će jedna lopta odlučiti ne samo finale, nego i sve mečeve eliminacije. Što se organizacije tiče znam da će biti spektakl, i to baš u pravo vrijeme, kad je Podgorica puna, i tribine će sigurno biti tijesne da prime sve zainteresovane. Motiva momcima neće faliti, jer se nikad nije igralo za veći nagradni fond, tako da će prštati na sve strane, siguran sam'', tvrdi Zoki i poentira porukom mladim sugrđanima:

,,Iskotistite uslove koje imamo u našem gradu i manifestacije poput ,,Basketa u mom kvartu''. Basket 3x3 je prelijep sport, jako popularan u svijetu, igrajte ga! Nikad ne znate gdje vas može odvesti! Ja sam sa terena ispred zgrade na Zabjelu stigao do Olimpijskih igara, što ne biste i vi?''